Human Nature

Priča je ovo o djevojci koja je nekoć bila sretna. Istinski sretna. Mogli biste reći da je imala - ne sve što je poželjela, ali sve što je trebala. Uživala je u svojoj mladosti, nesvjesna problema koji ju čekaju. I jednog dana, kao da je netko upro prstom u nju i rekao "Ti, ti nasmijana, dosta je bilo bivanja sretnom. Ploča se okreće na drugu starnu."
Život joj se temeljito promijenio taj dan. Nije mogla ni zamisliti da može postojati toliko boli, a kamoli da ju mogu nanijeti ljudi koji su joj je nanijeli. Ljudi koji bi joj trebali biti najveća podrška u životu i pružati joj samo dobrotu. Taj dan naglo je odrasla. Uslijedili su mjeseci boli i suza i godine oporavka. Sve bi to bila lakše podnijela da se nije i on okrenuo protiv nje. On, osoba prema kojoj godinama nije gajila ništa osim čiste ljubavi i obožavanja.
Prije tjedan dana ta ista djevojka bila je ponovno istinski sretna. Bila je na jednoj od onih svečanosti koje zahtijevaju haljinu, frizuru, visoke potpetice, a obavezno su popraćene s velikim brojem buketa cvijeća. Bio je to njezin dan. Svi su došli da joj ga uljepšaju. Blistala je od sreće. Stajala je nasred velike aule, smijući se. A onda ga je ugledala. Više od tri godine je prošlo otkad ga je zadnji put vidjela. Pokunjeno je stajao tamo s buketom cvijeća. Da je haljina bila malo kraća, a pete malo niže, potrčala bi. Ovako je samo ubrzala korak najviše što su okolnosti dopuštale. Bacila mu se u zagrljaj. Svim silama nastojala je zadržati suze. Držala ga je zagrljenog, bojeći ga se pustiti. Ako ga pusti, opet će ga izgubiti. Držala ga je tako najdulje što je mogla, odmaknula se te ga poljubila. "Čestitam mala", rekao je dok joj je davao buket. Čak tri godine su prošle, a on ju još uvijek zove mala. "Ideš s nama na ručak?", upitala je. Dao joj je odgovor kojeg se i bojala. "Ne mogu, moram natrag na posao". Dok ga je gledala kako se okreće i odlazi, jedva je suzdržala potrebu da se zaleti za njim i zaustavi ga.
Bio je to poput sna u kojem sanjate mrtvu osobu. Znate da je mrtva, i cijeli taj susret je poprilično neugodan zbog te činjenice. Ali istovremeno, toliko ste sretni da ju vidite, da se razlike između dva odvojena svijeta čine premostivima. Evo, svemir se spojio ponovno i donio vam tu osobu. A onda ipak slijedi buđenje i bolno shvaćanje činjenice da te osobe ipak više nema.
Dok je te iste večeri ležala na krevetu, djevojka iz priče razmišljala je o stvarima o kojima je mnogo puta razmišljala. Kako ti osoba koju toliko voliš može nanijeti toliko zla? Glavom su joj prošli stihovi Michael Jacksona "If they say, why, why? Tell 'em that is human nature." Može li se sve objasniti tom neukrotivom masom zvanom ljudska narav? Može li se objasniti mogućnost ljudi da drugim ljudima nanosi bol? Objašnjava li ona i zašto možemo pretpriti toliku bol a i dalje bezuvjetno voliti osobu koja ju nanijela?