The Boxer

"I am just a poor boy and my story's seldom told. All lies and jest, still the man hears what he wants to hear, and disregards the rest", stihovi dopiru s gramofona. Nezamjenjivi Simon & Garfunkel. Autorica pomisli kako je fantastična ta ljudska sklonost da vide samo ono na površini, bez da ih zanima išta dublje. Serviraš im priču, dobro odglumiš i sve će povjerovat. Zanemarit će sve šta se ne uklapa u njihove živote pune rutine i sivila, njihove uskogrudne okvire poimanja stvari.
Autorica zna sve o tome. All lies and jest, njen je životni moto. Vrišteći iznutra, smijući se izvana, stvorila je veseli, gotovo bezbrižan lik. Djevojku koja gotovo da nema životnih problema, a ono nešto malo što ima naprosto je smiješno. Djevojku koju zbog svoje bezbrižnosti i nasmijanosti nitko ne shvaća ozbiljno. Stvorila ga je i glumila već godinama. Natipkala je u međuvremenu stotine priča, stvorila još stotine likova i njihovih životnih priča, ali njezina prava priča ostaje seldom told. Ispričana je uskom krugu ljudi, onima s kojima se može smijati iznutra, te vrištati izvana. Onima pred kojima ne nosi masku.
Poput glumca koji se pomno uživio u ulogu, temeljito je gradila svoj lik, poistovjećivala se s njim. Glumila svaku njegovu manu i vrlinu. Ponavljala u sebi njegovu životnu priču da ne zaboravi koji detalj. Ali poput nekog glumca amatera napravila je kardinalnu pogrešku - na tren je zaboravila da glumi. Uživjela se previše u ulogu. Izgubila doticaj sa stvarnošću. Na trenutke je povjeravala da život može opet biti lijep.
Naglo su je prizemljili. Rekli su joj da im se ne sviđa njezin lik. Bila je shrvana. "And he carries the reminders of every glove that laid him down or cut him, til he cried out in his anger and his shame", nastavljaju Simon & Garfunkel. Da, podsjećat će je na udarac koji je dobila. Niti jedan umjetnik ne voli kad mu se vrijeđa djelo. Niti jedan glumac ne voli kad mu se vrijeđa uloga.
Treba novi lik. Treba novu ulogu. Treba ga osmisliti. Uvježbati scenarij. Ono što ju brine najviše je stih "after changes upon changes, we are more or less the same". Boji se da ne napravi opet istu grešku. Da se ne saživi sa svojim likom. Da ne unese previše sebe u taj lik. Mora to biti lik koji je različit od nje same. Osoba kakve ne želi biti. Da se može distancirati. Ali istovremeno mora imati dušu. I neke njezine karakteristike. I kakav lik onda stvoriti? Kakav?
Razmišljajuči tako sjetila se citata Virginije Woolf kojeg je davno pročitala. Počinjao je sa "kada bi pisac bio slobodan čovjek, kada bi pisao ono što želi, a ne ono što se od njega očekuje...". Nije se mogla sjetiti kraja, niti što je točno Virginia Woolf htjela poručiti mladim generacijama pisaca, ali poanta je bila tu. Mora kreirati lik kakav će masi odgovarati. Nema slobodu stvaralaštva. Bit će onakva kakvu žele. Kakva mora biti da bi je prihvatili. Ali neće biti shrvana. "But the fighter still remains, yes he still remains", završavaju Simon & Garfunkel svoju pjesmu. Borit će se do kraja, dok ne nađe odgovarajući lik. Dok ne nađe svoju ulogu života. Ili život u ulozi.