Fantasy World

subota, 19. rujna 2009.

Human Nature

Priča je ovo o djevojci koja je nekoć bila sretna. Istinski sretna. Mogli biste reći da je imala - ne sve što je poželjela, ali sve što je trebala. Uživala je u svojoj mladosti, nesvjesna problema koji ju čekaju. I jednog dana, kao da je netko upro prstom u nju i rekao "Ti, ti nasmijana, dosta je bilo bivanja sretnom. Ploča se okreće na drugu starnu."
Život joj se temeljito promijenio taj dan. Nije mogla ni zamisliti da može postojati toliko boli, a kamoli da ju mogu nanijeti ljudi koji su joj je nanijeli. Ljudi koji bi joj trebali biti najveća podrška u životu i pružati joj samo dobrotu. Taj dan naglo je odrasla. Uslijedili su mjeseci boli i suza i godine oporavka. Sve bi to bila lakše podnijela da se nije i on okrenuo protiv nje. On, osoba prema kojoj godinama nije gajila ništa osim čiste ljubavi i obožavanja.
Prije tjedan dana ta ista djevojka bila je ponovno istinski sretna. Bila je na jednoj od onih svečanosti koje zahtijevaju haljinu, frizuru, visoke potpetice, a obavezno su popraćene s velikim brojem buketa cvijeća. Bio je to njezin dan. Svi su došli da joj ga uljepšaju. Blistala je od sreće. Stajala je nasred velike aule, smijući se. A onda ga je ugledala. Više od tri godine je prošlo otkad ga je zadnji put vidjela. Pokunjeno je stajao tamo s buketom cvijeća. Da je haljina bila malo kraća, a pete malo niže, potrčala bi. Ovako je samo ubrzala korak najviše što su okolnosti dopuštale. Bacila mu se u zagrljaj. Svim silama nastojala je zadržati suze. Držala ga je zagrljenog, bojeći ga se pustiti. Ako ga pusti, opet će ga izgubiti. Držala ga je tako najdulje što je mogla, odmaknula se te ga poljubila. "Čestitam mala", rekao je dok joj je davao buket. Čak tri godine su prošle, a on ju još uvijek zove mala. "Ideš s nama na ručak?", upitala je. Dao joj je odgovor kojeg se i bojala. "Ne mogu, moram natrag na posao". Dok ga je gledala kako se okreće i odlazi, jedva je suzdržala potrebu da se zaleti za njim i zaustavi ga.
Bio je to poput sna u kojem sanjate mrtvu osobu. Znate da je mrtva, i cijeli taj susret je poprilično neugodan zbog te činjenice. Ali istovremeno, toliko ste sretni da ju vidite, da se razlike između dva odvojena svijeta čine premostivima. Evo, svemir se spojio ponovno i donio vam tu osobu. A onda ipak slijedi buđenje i bolno shvaćanje činjenice da te osobe ipak više nema.
Dok je te iste večeri ležala na krevetu, djevojka iz priče razmišljala je o stvarima o kojima je mnogo puta razmišljala. Kako ti osoba koju toliko voliš može nanijeti toliko zla? Glavom su joj prošli stihovi Michael Jacksona "If they say, why, why? Tell 'em that is human nature." Može li se sve objasniti tom neukrotivom masom zvanom ljudska narav? Može li se objasniti mogućnost ljudi da drugim ljudima nanosi bol? Objašnjava li ona i zašto možemo pretpriti toliku bol a i dalje bezuvjetno voliti osobu koja ju nanijela?

četvrtak, 17. rujna 2009.

Livin' On A Prayer

"Vjeruješ li u Boga? Istinski ili zbog toga jer ti je to nametnuto odgojem?", autoricu je jednom davno upitala djevojka koja se deklarirala kao ateist. Vrlo mlada tada, autorica nikad prije razmišljala o tom pitanju. Zastala je na trenutak. "Zaista vjerujem", odgovorila je.
Ta jednostavna rečenica pratila ju je godinama. Nosila je svoju vjeru sa sobom - ona joj je bila nada, utjeha, smisao. Iskazivanje vjere nije bilo radikalno ni u kom smislu, dapače. Prezirala je ljude koji se prave veći vjernici od Pape, a istinski su samo ljušture prazne iznutra. Bog je bio njezin, bio je oko nje i s njom. Obraćala mu se, molila za pomoć, zahvaljivala za dobre stvari. Godinama je na svako pitanje o postojanju vjere odgovarala sa "zaista vjerujem", ljudi bi prihvaćali njezin odgovor i nastavljali dalje svojim putem. Smatrala je da bi bilo svejedno je li rekla "da, ne, jogurt, možda".
Sve dok nije upoznala Sandra. Vrlo neobična osoba sam po sebi, on je njezin odgovor "zaista vjerujem" shvatio poprilično osobno. Intelektualac, inženjer, teško mu pada pomisao da postoji neka "viša sila" koja igra šah našim životima. Još teže mu pada činjenica da postoje drugi mladi intelektualci, inženjeri poput njega koji doista vjeruju da On postoji. "Moja osobna misija je da te razuvjerim da Bog postoji", obznanio je autorici. Podsmijehnula se. "Odabrao si najtvrdoglaviju osobu na svijetu da je ideš u nešto razuvjeravat", odgovorila mu je. Svejedno, dala mu je priliku. Rezultiralo je to mnogim dugim razgovorima u kojima je on pokušavao iznijeti argumente da Bog ne postoji, a ona nepokolebljivo branila svoja uvjerenja. Na trenutke se osjećala kao Ivana Orleanska, bičevana pitanjima inkvizitora. "Vjeruješ li, Ivana?", osjetila je njegova pitanja kako ju šamaraju.
Ne možemo znati postoji li On zaista ili ne, i ako postoji u kojem obliku i u kojem smislu. Oni koji tvrde da ne postoji nemaju nikakvih dokaza za njegovo nepostojanje, isto kao što nemamo ni mi u njegovo postojanje. Vjerujete li u Ljubav? Niti ona nije vidljiva, jasno opipljiva, a ipak u svima nama postoji nada da ćemo ju jednog dana pronaći. Ako je pronađemo, pitamo se kako nam je život mogao proteći bez nje. Ako se razočaramo, dignemo glavu i nastavljamo dalje potragu, ne odustajemo. Ista je potraga za Bogom. Jedino pitanje je hoćeš li tražiti? Ili ćeš odustati?

srijeda, 16. rujna 2009.

The Boxer

"I am just a poor boy and my story's seldom told. All lies and jest, still the man hears what he wants to hear, and disregards the rest", stihovi dopiru s gramofona. Nezamjenjivi Simon & Garfunkel. Autorica pomisli kako je fantastična ta ljudska sklonost da vide samo ono na površini, bez da ih zanima išta dublje. Serviraš im priču, dobro odglumiš i sve će povjerovat. Zanemarit će sve šta se ne uklapa u njihove živote pune rutine i sivila, njihove uskogrudne okvire poimanja stvari.
Autorica zna sve o tome. All lies and jest, njen je životni moto. Vrišteći iznutra, smijući se izvana, stvorila je veseli, gotovo bezbrižan lik. Djevojku koja gotovo da nema životnih problema, a ono nešto malo što ima naprosto je smiješno. Djevojku koju zbog svoje bezbrižnosti i nasmijanosti nitko ne shvaća ozbiljno. Stvorila ga je i glumila već godinama. Natipkala je u međuvremenu stotine priča, stvorila još stotine likova i njihovih životnih priča, ali njezina prava priča ostaje seldom told. Ispričana je uskom krugu ljudi, onima s kojima se može smijati iznutra, te vrištati izvana. Onima pred kojima ne nosi masku.
Poput glumca koji se pomno uživio u ulogu, temeljito je gradila svoj lik, poistovjećivala se s njim. Glumila svaku njegovu manu i vrlinu. Ponavljala u sebi njegovu životnu priču da ne zaboravi koji detalj. Ali poput nekog glumca amatera napravila je kardinalnu pogrešku - na tren je zaboravila da glumi. Uživjela se previše u ulogu. Izgubila doticaj sa stvarnošću. Na trenutke je povjeravala da život može opet biti lijep.
Naglo su je prizemljili. Rekli su joj da im se ne sviđa njezin lik. Bila je shrvana. "And he carries the reminders of every glove that laid him down or cut him, til he cried out in his anger and his shame", nastavljaju Simon & Garfunkel. Da, podsjećat će je na udarac koji je dobila. Niti jedan umjetnik ne voli kad mu se vrijeđa djelo. Niti jedan glumac ne voli kad mu se vrijeđa uloga.
Treba novi lik. Treba novu ulogu. Treba ga osmisliti. Uvježbati scenarij. Ono što ju brine najviše je stih "after changes upon changes, we are more or less the same". Boji se da ne napravi opet istu grešku. Da se ne saživi sa svojim likom. Da ne unese previše sebe u taj lik. Mora to biti lik koji je različit od nje same. Osoba kakve ne želi biti. Da se može distancirati. Ali istovremeno mora imati dušu. I neke njezine karakteristike. I kakav lik onda stvoriti? Kakav?
Razmišljajuči tako sjetila se citata Virginije Woolf kojeg je davno pročitala. Počinjao je sa "kada bi pisac bio slobodan čovjek, kada bi pisao ono što želi, a ne ono što se od njega očekuje...". Nije se mogla sjetiti kraja, niti što je točno Virginia Woolf htjela poručiti mladim generacijama pisaca, ali poanta je bila tu. Mora kreirati lik kakav će masi odgovarati. Nema slobodu stvaralaštva. Bit će onakva kakvu žele. Kakva mora biti da bi je prihvatili. Ali neće biti shrvana. "But the fighter still remains, yes he still remains", završavaju Simon & Garfunkel svoju pjesmu. Borit će se do kraja, dok ne nađe odgovarajući lik. Dok ne nađe svoju ulogu života. Ili život u ulozi.