Happy Christmas (War Is Over)

Another year over, and what have we done, pjeva John Lennon. Sada je ono vrijeme godine kada se većina nas osvrće na prošlu godinu, sumiramo događaje koji su se dogodili i što smo napravili. "Kada pogledaš na proteklu godinu, ako se ne rasplačeš od tuge ili sreće, tu godinu života si propustio", rekao je autorici jedan prijatelj.
Što smo napravili u protekloj godini i plačemo li od sreće ili tuge?
Autorica je početkom godine otišla na skijanje. Francuska, veliko skijalište. Bilo je umorno jutro, maglovito i vjetrovito. Svejedno, odlučili su otići skijati na najviši vrh. Gotovo 100 ljudi ušlo je u gondolu s njima. Vozili su se gotovo do samog vrha. A onda je gondola stala. Desetak metara od samog vrha, blizu 3200m. Nalazili su se na oko 10m visine, a ispod njih je bila provalija od 1000m strmih stijena i klisura. Stajali su. 5 minuta, 10 minuta. Nakon 15 minuta ju je uhvatila panika. Je li moguće da će sve završiti tog umornog jutra u Francuskoj? Bilo ju je strah, jako strah. Razmišljala je o stvarima koje još nije napravila i ljudima koje bi još htjela vidjeti. Dala je obećanje samoj sebi: ako preživi, živjet će svaki dan života kao da posljednji. I neće se zamarati nebitnim stvarima i stvarima na koje nema nikakvog utjecaja. Gužva u prometu - pa što? Proći će. Kovrče na kosi danas joj nisu pravile kao inače - koga briga? Živit će opušteno. I uživat će.
Nakon 45 minuta agonije gondola se pokrenula i stali su opet na čvrsto tlo. 11 i pol mjeseci nakon izlaska iz gondole, autorica smatra da je gotovo cijelo vrijeme ispunjavala obećanje dano samoj sebi.
Bila je to godina velikih promjena za autoricu. Približavao se kraj faksa. Bila je izgubljena. 5 godina živjela je samo s jednim ciljem: završiti faks. A sad kad se taj cilj približavao, što dalje? Bila je preplašena. Bojala se radnog života. Bojala se da će ju "9 till 5" ritam ubiti. Da će je zatvoriti u neki mračan ured gdje će morati nositi hlače na crtu i košulje, programirati, a jedini doticaj s vanjskim svijetom će joj biti sat na računalu u koji će čeznutljivo gledati da pokaže 5 sati. Bojala se rutine koja će isisati život iz nje. Išla je na razgovore za posao, ali je svaki ponuđeni posao glatko odbila. A onda je došla u THE firmu. Sve je išlo naopačke, od trenutka kad je poslala CV, pa do trenutka kada su joj ponudili posao. I baš zato, znala je da za tu firmu želi raditi. Kao kad upoznamo osobu i dogodi se "klik", i znamo da s tom osobom želimo biti, tako je i ona znala. "Ipak, trebam malo vremena za razmisliti", rekla je na razgovoru, na sveopće čuđenje šefova. Htjela je raditi za tu firmu, ali nije htjela raditi. Uslijedilo je nekoliko dana unutarnjih monologa i razgovora sa samom sobom nakon kojih je uplašeno, ali ponosna nazvala i rekla da prihvaća ponudu.
10 mjeseci nakon, još uvijek smatra da joj je to bila jedna od najboljih odluka u životu. Otkrivala je skroz novi svijet. Osjećala se korisnom. Učila puno, učila svakodnevno. Shvatila je da su joj zadnji mjeseci faksa bili puno veća rutina nego joj je posao ikad bio. Ubrzo se sprijateljila s kolegama. S nekima na prvu, s nekim tek postepeno. Ali i dalje ostaje činjenica da prije godinu dana nije poznavala nikog od tih ljudi bez kojih joj je sada svaki (radni) dan nezamisliv.
Iako je našla posao, morala je još diplomirati. Uslijedili su mjeseci u kojima je autorica morala pisati diplomski i raditi, a uz sve to držati se obećanja samoj sebi da će se dobro provoditi i puno izlaziti. Bilo je naporno, i često je bilo premorena. Ali zaista je uživala, gotovo svaki trenutak. Voljela je svoj posao, uživala je u diplomskom, veselila se druženju s ljudima. Sprijateljila se s nekim novim ljudima, zadržala mnoga stara prijateljstva, neka prekinula. Ali takav je životni put - ponekad nas spaja, ponekad razdvaja.
Diplomirala je. Jutro nakon diplome izgledalo je kao i svako drugo jutro. Bilo je mamurnije, doduše, ali svanulo je. Sunce je sijalo. Ona je ustala iz kreveta. "Dobro jutro, gđice dipl. ing.", rekla je odrazu u ogledalu. Cijeli novi svijet izvan zidova fakulteta čeka na nju. A ona je konačno spremna.
Bila je i više nego spremna iskoristiti 2 tjedna poklonjenog godišnjeg na kojeg formalno nije imala pravo ("Aj, to ti je poklon za diplomu", rekli su šefovi). Otputovala je u Rusiju s velikom, nasmiješenom ekipom i vidjela krajeve koje bi inače teško imala priliku vidjeti. Uživala je u svakom trenutku tog puta.
Po povratku s godišnjeg, poslali su je 3 tjedna na službeni put u Austriju. Da, baš pravi službeni put, sa službenim laptopom, plaćenim hotelom, dnevnicama i svim. 10-satno radno vrijeme nije joj pokvarilo doživljaj puta, dapače, samo ga je pojačalo. Misli da je puno naučila na tom putu, kako u poslovnom, tako i u privatnom smislu.
Kada se vratila iz Austrije, stan joj je bio gotov. Nov novcati stan, kupljen u izgradnji, sada je dovršen. I glasi na njeno ime. Plaća račune, kupuje namještaj. A na svakoj uplatnici njezino ime. A novac se skida s njezinog  tekućeg računa. Jer ona je odrasla sada. I zarađuje.
U međuvremenu, otkrila je novi hobi - slušanje ploča. Otkrila je da je užitak slušanja glazbe na pločama neusporediv. Otkrila je kako čuti glazbu, a ne samo slušati. Otkrila je da su Led Zeppelini ipak najbolji bend svih vremena. A Jack Daniels ipak najbolje piće svih vremena.
Kada se okrene godinu dana unatrag, bila je to divna godina. Bila je ispunjena raznim događaja. Donijela joj je neke ljude koji su joj sada tako dragi. Bila je puna promjena koje su utjecale na nju, ali u pozitivnom smislu. Postala je odgovornija, kako prema sebi, tako i prema okolini. Postala je veselija, optimističnija. Postala je stabilnija osoba. Postala je odraslija. I ne, više se ne boji tog mističnog procesa zvanog "odrastanje". Njeni unutarnji sukobi su završeni. War is over.

Merry Xmas

"I tako san ti ja bila u Hervisa i kupila ove štapove. Ajmeee, nisan ti pokazala prsten", kaže Mirna i ispružu ruku prema autorici. Autorica je u čuđenju stajala pored ove djevojke, koja joj je na tečnom dalmatinskom pričala o svojoj kupovini skijaških štapova i zaručničnkom prstenu.
Mirna je bivša djevojka autoričinog najboljeg prijatelja, Jana. Jan i Mirna zajedno su bili većinu srednje škole i početak faksa, te je tako Mirna postala dio njihove ekipe i osoba s kojom se autorica rado družila. Završetkom srednje, Mirna je prekinula s Janom i otišla studirati u Split. Često je dolazila u Zagreb, a kako su ona i Jan ostali u prijateljskim odnosima, i dalje su se svi družili.
Stvari su se počele mijenjati prije godinu dana kada se Mirna zaručila. Prije godinu dana je ujedno bilo zadnji put prije današnjeg dana da ju je autorica vidjela. U godinu dana, svega je 2 ili 3 puta bila u Zagrebu, na ne dulje od 2 dana, što se svaki put poklopilo s nekim autoričinim neodgodivim obavezama, tako da se nisu vidjele.
I sada je stajala pred njom i pričala o kauču koji su ona i dragi kupili za stan ili o zajedničkom psu kojeg mora šetati. Ta nekoć vrcaskasta, zaigrana djevojka, često pokretač izlazaka i ljubitelj cjelonoćnih provoda sada je pričala kako je odbila igranje wii-ja kod Jana koje bi moglo završit čak u 2 ujutro. Ta djevojka, nekoć tatina mezimica kojoj je tatica kupovao sve što je poželjela sada je pričala kako radi uz studij da bi ona i dragi mogli preživjeti mjesec i kako im uvijek ponestane novaca. Pričala je svašta Mirna, i sve to na tečnom dalmatinskom. "Pobogu, pričaj zagrebački! Purgerski, kužiš burki ono, ne! Rođena si Zagrepčanka, živjela tu skoro cijeli život!", u jednom trenu izderala se autorica na nju. "A daj, pa što ti je? Živin tamo, družim se s ljudima tamo, normalno je da ću tako pričati", odgovorila je Mirna pokunjeno. "Imaš pravo", autorica je zaključila.
Mirna se promijenila, i to je trebalo prihvatiti. Možda sada u Zagreb dolazi samo na Božić i u shopping izlete, umjesto cipelica i naušnica kupuje kauče novcem koji je sama zaradila, ne ostaje vani dulje od 2, a na kavi sa starim prijateljima priča dalmatinski, ali sretna je. Zbilja je sretna. I to je jedino bitno.
"Ajde onda, vidimo se u 11 i po ispred crkve", vikala je autorici na rastanku. Polnoćka u katedrali. Jedina stvar koja se nije promijenila unazad 8 godina. Svake godine išli bi Mirna, Jan, još jedan prijatelj iz srednje i autorica na polnoćku u katedrali, a tradicija će se nastaviti i ove godine. Ista ekipa, isto mjesto. Jedino se vrijeme pomaknulo. Umjesto u pola 12, ove godine naći se u 11 i po.

Yours is the cloth, mine is the hand that sews time

Zanimljivo je kojom brzinom se stvari u životu mijenjanju. Plovimo svojom mirnom rijekom, samo jedan mali brodić od stotina, gledamo prema horizontu i držimo kormilo ravno. A onda, puf. Neki nemili događaj zabije se u naš brodić, razbije nas na tisuće komadića i izbaci iz korita. Samo tako. U djeliću sekunde.
Jednu sekundu ste najsretnije dijete na svijetu, drugu pak trudna djevojka bez krova nad glavom i kune u džepu. Jednog trenutka postojite samo vas dvoje, muzika i plesni podij, u idućem njega više nema. Jedne subote ujutro kupite najveći krevet koji postoji, a u nedjelju ga više nemate s kim dijeliti. Jedno umorno poslije podne pričate s njim, jedete lješnjake i smijete se, a sekundu kasnije njegove otrovne riječi pogađaju vas poput bodeža. Jednog kišnog jutra kontemplirate o karijeri koju namjeravate izgraditi, skijanju na koje trebate otići i New Yorku kojeg trebate posjetiti. Te iste kišne večeri saznate da vam prijeti otkaz.
I što radimo? Kako se pripremamo na nemile događaje koji nam se odjednom nađu na putu? Možemo li se uopće pripremiti? Kažu da što nas ne ubije, to nas ojača. Naučimo li nešto iz prethodnih događaja i razočaranja? Naučimo li graditi čvršće brodove ili svaki put iznova doživimo brodolom?
Autorica je ostala zatečena ovim pitanjima. Očito nemamo dovoljno saznanja za predvidjeti kada će se određeni događaj dogoditi. Teško možemo predvidjeti i posljedice tog događaja na naše živote. Očito se ne možemo odreći uživanja u lijepim stvarima iz straha da će im doći kraj. Možda ono što bismo trebali naučiti jest kako da reagiramo na navedene događaje. Možda bismo trebali prilagoditi svoje reakcije tako da njima najmanje povrijedimo sebe i svoju okolinu. Trebamo li se kod svakog takvog događaja zapitati "is this the end or just the beginning"?