You... You're on Fire
Izvukla je termometar ispod ruke. 38.5. K vragu, pomisli. Cijeli dan temperatura ne silazi. Otpila je još jedan gutljaj čaja i legla natrag u krevet.
Prije 7 i pol godina ležala je bolesna u ovoj istoj sobi. Bespomoćno je buljila u ovaj isti tirkizni zid ispred sebe. Bolest je bila malo drugačija nego sada, no bila je jednako uplašena tada kao i danas. Bolest nas priveže uz krevet, ostavi nas bespomoćne. Ostajemo sami, s jedinim utočištem u svojim mislima.
Rado je razmišljala o jednom trenutku prije spomenutih 7 i pol godina. Bio je to trenutak, kada je, upravo u ovoj sobi spoznala značenje Prijateljstva. Bio je petak poslijepodne, nakon škole, kad je njih petero odlučilo ju posjetiti. Tri tjedna je izbivala s nastave, a sudeći po stanju, izbivat će još najmanje tjedan dana. Iz kreveta ta tri tjedna gotovo ne bi ustajala da nije bilo učestalih odlazaka doktorima. No, taj petak rado je ustala. Odjenula se i dočekala ih sa smješkom na licu. Majka i ona su ispekle palačinke. Donijeli su joj čestitku sa željama sa brzo ozdravljenje. Još i dan danas ta čestitka stoji na počasnom mjestu u sobi. Postala je svojevrsna amajlija, simbol Prijateljstva i potpore u teškim trenucima. Tog petka, sjedili su u ovoj sobi, smijali se, jeli palačinke. Donijeli su joj bilježnice, nove tračeve iz školskih klupa, smijeh i nadu. Donijeli su joj želju da se brzo oporavi i čim prije im se vrati natrag. A ono najvažnije - donijeli su joj Prijateljstvo.
I sada, 7 i pol godina kasnije, četvero od tih petero ljudi poslat će joj želje za brz oporavak Naravno, u međuvremenu pojavilo se još ljudi koji će joj poželjeti to isto. Neki će joj, umjesto događaja iz škole, prepričavati događaje iz ureda. Drugi će s njom u pola 1 ujutro birati odgovarajuću dozu lupoceta. Treći će ju uz želje za brzo ozdravljenje optužit za hipohondriju. A ona će, tresući će se od temperature, zaspati spokojna - jer ujutro kad se probudi bez temperature zna da postoje ljudi koji će se s njom veseliti tome.
Prije 7 i pol godina ležala je bolesna u ovoj istoj sobi. Bespomoćno je buljila u ovaj isti tirkizni zid ispred sebe. Bolest je bila malo drugačija nego sada, no bila je jednako uplašena tada kao i danas. Bolest nas priveže uz krevet, ostavi nas bespomoćne. Ostajemo sami, s jedinim utočištem u svojim mislima.
Rado je razmišljala o jednom trenutku prije spomenutih 7 i pol godina. Bio je to trenutak, kada je, upravo u ovoj sobi spoznala značenje Prijateljstva. Bio je petak poslijepodne, nakon škole, kad je njih petero odlučilo ju posjetiti. Tri tjedna je izbivala s nastave, a sudeći po stanju, izbivat će još najmanje tjedan dana. Iz kreveta ta tri tjedna gotovo ne bi ustajala da nije bilo učestalih odlazaka doktorima. No, taj petak rado je ustala. Odjenula se i dočekala ih sa smješkom na licu. Majka i ona su ispekle palačinke. Donijeli su joj čestitku sa željama sa brzo ozdravljenje. Još i dan danas ta čestitka stoji na počasnom mjestu u sobi. Postala je svojevrsna amajlija, simbol Prijateljstva i potpore u teškim trenucima. Tog petka, sjedili su u ovoj sobi, smijali se, jeli palačinke. Donijeli su joj bilježnice, nove tračeve iz školskih klupa, smijeh i nadu. Donijeli su joj želju da se brzo oporavi i čim prije im se vrati natrag. A ono najvažnije - donijeli su joj Prijateljstvo.
I sada, 7 i pol godina kasnije, četvero od tih petero ljudi poslat će joj želje za brz oporavak Naravno, u međuvremenu pojavilo se još ljudi koji će joj poželjeti to isto. Neki će joj, umjesto događaja iz škole, prepričavati događaje iz ureda. Drugi će s njom u pola 1 ujutro birati odgovarajuću dozu lupoceta. Treći će ju uz želje za brzo ozdravljenje optužit za hipohondriju. A ona će, tresući će se od temperature, zaspati spokojna - jer ujutro kad se probudi bez temperature zna da postoje ljudi koji će se s njom veseliti tome.
objavio/la Fiona u
11:45
|
0 komentara
