First Impression

The lasting first impression, is what you're looking for, pjevaju Duran Duran. Zaista, prvi dojam stvoren o osobi nije samo prvi, trenutni, već se proteže kroz neki vremenski period. Prvi dojam olakšava nam da stvorimo sliku o tek upoznatoj osobi. Pokušavamo osobu svrstati nekamo dodijeljujući joj niz poznatih karakteristika. Stvorivši sliku o nekoj osobi, mjesecima ćemo tumačiti postupke te osobe tako da se uklopi u sliku koju smo nacrtali. Iz jednom postavljenih okvira, teško je izići. Ali oni koje tvrde da je nemoguće, u krivu su.
Autorica je prije vise od pola godine stekla prvi dojam o Sandru - hladan, nekomunikativan, sebičan, i sveukupno malo čudan. Dobro su se slagali, jer su funkcionirali po principu "ti ne diraj mene, ja neću tebe". Lasting first impression trajao je mjesecima. Teško je reći kada se taj prvi dojam počeo zaista mijenjat. Počeli su komunicirati. Autorica je počela slušati. Povjerio joj se, baš kao i ona njemu. Kao poprilično različite osobe pokazali su zavidnu razinu razumijevanja jedno za drugo i u kratkom vremenu se jako zbližili. Doznala je da se ispod njegove hladne vanjštine krije draga i brižna osoba. Epitet čudan zamijenila je epitetom neobičan. Smiren, staložen, jasno formiranih stavova u životu, često je propitkivao njene vlastite i tjerao ju na razmišljanje. Toliko se naviknula na komunikaciju s njim, da joj više ne smeta ni muzika kojom ju je običavao terorizirati satima.
"Da mi nisi dala priliku, nikad ne bismo ostvarili ovakvu komunikaciju kakvu sada imamo", rekao joj je nedavno. "Ali nisam ti dala priliku. Prilika se jednostavno stvorila. Činjenica da si ti mene uspio razuvjerit da si takav kakav sam mislila da jesi i uvjeriti me da si skroz drugačiji ovisila je isključivo o tebi", odgovorila mu je. Kroz život, autorica je upoznala mnogo različitih ljudi. Prvi dojam o nekome ju je često prevario, iako promjena u mišljenju o osobi nije nikad bila toliko intenzivna kao u slučaju Sandra. Zapitala se. Postoji li još ljudi s kojima (ne)svjesno odbija komunikaciju jer ima loš prvi dojam o njima? Trebamo li ljudima dati priliku da nas razuvjere da nisu onakvima kakvima ih smatramo? Ili takve prilike jednostavno nisu namijenjene tome da se daju, već se jednostavno dogode ili ne? Propuštamo li time mnogo lijepih odnosa? A s druge strane, podižući zid na temelju prvog dojma, štedimo li se nepotrebnih razočaranja?

DS

Dok im je točila novu čašu vina, autorica upita "Ds, sjećaš li se kad smo tu kod mene pili viski onu večer kad sam dala zadnji ispit?". Odgovorivši potvrdno, Ds upita kada je to bilo. "Prije 7 mjeseci", odgovara autorica. Zagrcnuo se vinom. "Molim? 7 mjeseci je prošlo?! A k vragu i sve..." Autorica je ostala zbunjena. "Što se dogodilo?", upitala je. "NIŠTA. Ništa se nije dogodilo, u tome i je problem. Sada je sve isto kao i pred 7 mjeseci." "Ali nije. Diplomirali smo...", pokušala je reći nešto smisleno. "Ništa se POZITIVNO nije dogodilo", prekinuo ju je. Uzdahnula je. Znala je da ga muči odrastanje. Znala je da ga muči činjenica da treba naći posao, stan,  da se treba počet brinut sam o sebi.
Prije 7 mjeseci, nju su mučili slični problemi. Bila je besciljna i uplašena.  A onda su se stvari počele sortirati i polako poprimati neki pravilan oblik. Dok ga je gledala kako se muči s dilemama, htjela je povikati "gledaj mene, ja sam uspjela, možeš ti to". Htjela mu je pomoći, ali nije znala kako. Rekla mu je da na nju može računati u svim životnim situacijama i to je bilo najbliže što je smjela reći bez da on osjeti kako mu se vrijeđa ponos.
Sjetila se riječi njihovog zajedničkog prijatelja. "Kada smo bili u osnovnoj školi, imali smo najbolje ocjene. Upisali smo najbolju gimnaziju jer smo znali da je to pravi put. Kada smo bili u gimnaziji, imali smo najbolje ocjene. Upisali smo najbolji faks jer smo znali da će nas to odvesti na pravi put. Na faksu, imali smo najbolje ocjene da možemo birati najbolji posao. Ali problem je da više nije jasno definirano koji je posao najbolji. Nema utabane staze koju možemo slijediti." Nema. Sada je na nama da utabamo svoj put. Da u moru prilika koje nam se nude prepoznamo onu koju treba prihvatiti i propustimo one koje treba pustiti. Teške su to odluke, ali sastavni su dio odrastanja. Odrastanje je irreverzibilan proces, započet prije nekog vremena, u nekim slučajevima protiv naše volje. Proces je to koji svatko od nas mora proći sam. Nema pametnih savjeta, nema crno bijelih odluka, nema ispravka. Ali ima ljudi koji će, iako u nemogućnosti da eksplicitno pomognu, stajati uz tebe dok prolaziš kroz taj proces. I reći će "nije lako, ali uspjet ćeš".
Dok je gledala zabrinuto lice Ds-a kako tupo bulji u čašu vina, autorica ga upita "Hoćeš slušati Bowieja?".
Kako je njegovo lice poprimalo veseliji izraz pretvarajući se u potvrdan odgovor, autorica se nasmiješi. Večeras će biti ono dvoje ljudi otprije 7 mjeseci - pit će vino, slušat Bowieja i ne raditi ništa. Jer ponekad, ali samo ponekad, odrastanje može pričekat do drugog jutra.

Stranger in Moscow

Toplo srpanjsko sunce grijalo joj je obraze dok je sjedila na rubu Gorky Parka. Budnim okom pazila je na ruksake prijatelja koje čuje kako upravo vrište sa roller coastera ispred nje. Vlakić na tračnicama upravo se uspinjao prema svojoj drugoj smrtnosnoj petlji, a ona je, pohlepno ližući već drugu kuglicu sladoleda, razmišljala kako je život lijep.

Netom diplomirana i zaposlena, provodi prve dane inženjerskog života s veselim društvom u Rusiji. Moskva joj se jako sviđa. Tako je velika, crvena, živa, topla, prepuna srpa i čekića. Nešto je neobično u tom gradu - istovremeno je tako uznemirujući i tako smirujući, tako otuđujući i tako prijateljski. Stojeći nasred Crvenog trga, čovjek se istovremeno osjeća tako malenim, a opet tako monumentalnim. Lenjinova grobnica nasred trga čovjeku se čini morbidnom, a istovremeno i veličanstvenom. "Kremlin's shadow belittlin' me", rekao bi stih iz naslovne pjesme. Umanjujući čovjeka, tjerajući ga da se osjeti poput makova zrna unutrar visokih zidina, a opet uzdižući ga iznad horizonta i pružajući mu panoramski pogled nad cijelom Moskvom, Kremlj je samo jedno od fascinantnih mjesta u tom fascinantnom gradu.

Sjetivši se naslovne pjesme, u glavi joj se pojavi i scena iz spota. U spotu, Michaelova Moskva je crno-bijela, kišovita, sumorna, a čovjek u njoj je najosamljenija osoba na svijetu. Autoričina Moskva je puna boja, topla, živopisna, a ona je u njoj okružena dragim prijateljima. U pokretu gotovo 24h već 5 dana, toliko su se smijali, proputavali, toliko toga vidjeli i doživjeli da taj put ne bi mijenjala nizašto. Toplo poslijepodnevno sunce lagano ju je uspavljivalo. Imala je osjećaj da bi mogla samo leći na tu klupicu i zaspati, i ostati tamo. Razbudila ju je buka koja je utihnula. Vlakić se upravo zaustavljao nakon svoje divlje vožnje.

Sjedeći tako leđima okrenutima prema Gorky Parku, sjetila se pjesme Scorpionsa gdje vjetar promjena puše sve do već spomenutog parka u kojem upravo sjedi. Jedan dio lude vožnje njezinog života je gotov. Polako ustajući sa drvene klupice, svjesna je da će joj nadolazeći rujanski vjetrovi donijeti mnogo promjena. Njezin vlakić će krenuti nekim neočekivanim putanjama. Ali sjećanje na toplo srpanjsko popodne u Moskvi poslužit će kao njezin vjetobran. Kao sjećanje na trenutak u kojem je bila istinski sretna.

Perfect Strangers

Dok INXS pjevaju "We could be perfect strangers, hello, won't you look in my eyes?", autorica razmišlja o međuljudskim odnosima. Razmišlja o tome tko su joj pravi prijatelji, tko su oni u njezinom životu koji su joj zaista pogledali u oči. 

"Vjeruješ li u muško-ženska prijateljstva?", jedno je od onih pitanja koje autorici obično dižu dlake na rukama. Vjeruješ li u Boga je opravdano pitanje. Obično zahtijeva jednostavan da / ne odgovor i normalan nastavak konverzacije. Tijekom života možemo vjerovati u mnoge stvari - boga, život poslije smrti, da ćemo umrijeti stari i bogati... Prijateljstvo nije jedna on njih.

Prijateljstvo je komplicirana stvar. Ono poput biljke zahtijeva puno zalijevanja ili brige. Ovisno o nama, ona se osuši odmah ili se razvije u predivnu bujnu biljku. Dovoljno je baciti jedan pogled oko sebe da vidimo imamo li biljaka na balkonu/u sobi/u vrtu ili nemamo. Vjeri ovdje nema puno mjesta.

Autorica spada u one koji imaju veliki vrt. Gotovo staklenik. Neke biljke su pomno njegovane i jako bujne. Neke tek pupaju, neke su gotovo usahle, a neke nikad nisu ni dobile priliku da se potpuno razviju. U svakom slučaju, gredica je mnogo, a na njima rastu različite biljke. Na kojoj točno gredici u autoričinu vrtu se nalaze muško-ženska prijateljstva? Odgovor je - na svakoj. Kroz godine izgradnje vrta shvatila je da se biljke muško-ženskih prijateljstava lakše održavaju. Muški su generalno pouzdaniji, jednostavniji za dogovore, rjeđe mijenjaju mišljenja i rjeđe će bit umorni/prat kosu/neće imat što za obuć. Muški imaju običaj biti iskreniji i rado će pojasniti stvari iz "muškog kuta". Ponekad će i postupiti džentelmenski, pa vam ponuditi svoj sok ili vestu dok vam je hladno.

Ako je sve tako divno, gdje onda nastaju komplikacije? Autorica je čula mnogo različitih stavova o muško-ženskim prijateljstvima, podjednako i od muškaraca i od žena. Radi sažetosti ovog bloga, navodi samo neke od njih. "Muško-žensko prijateljstvo je moguće samo ako je frajer gay"; "Muško-ženska prijateljstva su moguća samo ako među ljudima ne postoji fizička privlačnost i/ili su oboje u sretnim vezama"; "Muško-ženska prijateljstva su moguća samo ako nisu preintezivna"; "Muško-ženska prijateljstva ne postoje jer će barem jedna strana u jednom trenutku poželit spavat s onom drugom". Kako onda objasniti autoričina duga, intenzivna prijateljstva koja su se protezala kroz dovoljan vremenski period u kojem su ili jedno ili oboje ponekad bili u vezama, ponekad nisu? Kako objasniti činjenicu da autoricu većina prijatelja smatra najboljom prijateljicom? Kako objasniti činjenicu da je vrt skoro pun? Je li autorica zbilja tako dobar vrtlar? Ili je odabrala odgovarajuće biljke? Ili je njen vrt izgrađen na iluzijama?