mi smo ljudi cigani, sudbinom prokleti

Ja inače ne pišem o politici. Ne govorim o politici, ne razmišljam o politici. Za mene je politika kao kanalizacija: puna govana, ali opet neophodna da bi suvremeno civilizirano društvo funkcioniralo kao takvo. Ponekad prokomentiram kako kanalizacija smrdi, ali generalno nije vrijedna mojeg vremena i razmišljanja. S vremena na vrijeme obavim svoju dužnost pročišćavanja cijevi i nadam se da će stvar uredno raditi do idućeg pročišćavanja. Jedino kad se kanalizacija začepi i počne jako smrditi, počinjemo razmišljati o njoj.
Danas, kada su predstojeći parlamentarni izbori tek 5 dana udaljeni, kad nam je država zaduženija nego ikada i kada je cijela eurozona pred krahom, osjećam da je smrad postao neizdrživ i da moram nešto poduzeti po tom pitanju.
Danas je naime 29. novembar. Ne 29. studeni, ne 29.11., 29/11, 11/29 niti neka druga izmišljotina modernog doba, nego 29. novembar. Ako ste kao ja, na taj dan probudit ćete se, pojest pecivo, pročitat novine, otić na posao, vratit se s istog, otuširat se i leć spavat. Ako ste kao ja, i nekim čudom završite na Milijunašu, i još većim čudom dođe vam pitanje po čemu je taj 29. novembar bitan, odustat ćete pristojno i osramotit se pred tisućama ljudi. Za moje neznanje krivite obrazovni sustav, moju zaboravnost ili sveopću nezainteresiranost za temu, kako vam je drago. Ali činjenica je da jutros kad sam se probudila nisam znala po čemu je taj datum bitan. Ako ste pažljivo čitali, uočili ste da sam pročitala novine (dakle, mainstream mediji ga ne spominju) i otišla na posao (dakle, nije neradni dan). Kao vjernica, poštujem dva praznika: Uskrs i Božić (nemam ovo sad namjeru objašnjavat). Kao mlada osoba, poštujem Novu godinu jer mogu izać i tulumarit do jutra. Kao prosječan radnik, poštujem sve ostale praznike, što god kome značili, jer meni znače neradni dan. Današnji dan očito ne spada niti u jednu od tih kategorija.
Moj sasvim normalan dan zbunio je jedan pogled na Twitter. Twitter kaže da je danas Dan republike. Ok, kotačići se počinju okretati. Drugo zasjedanje AVNOJ-a, u Jajcu, izglasan ustroj nove Jugoslavije. Sad je vrijeme kad se moram ispričati za svoju ignorantnost i neznanje. Danas je Dan republike SFRJ.
Jel to ona republika koja ne postoji već 20 godina? Je, to je ta. Malo sam zbunjena. Moj Twitter timeline je prepun čestitki Dana republike od ljudi kojima su mame brisale guze zadnji put kada se taj datum slavio. S druge strane, našlo se par onih kojima su isto tako mame brisale guze zadnji put kada se taj datum slavio, koji takve čestitke žestoko osuđuju. Čemu sad sve to?
Očito, taj datum je obilježio život ljudi idućih 50 godina na ovim prostorima, živote naših majki i očeva, baki i djedova. Kao takav, zaslužuje počast. Bio je rođendan jednog novog života. Neki kažu, bio je dobar. Neki kažu, bio je loš. Činjenica je da je taj život umro prije 20 godina. Ako se mene pita, trebalo bi primijenjivati onu - "o pokojniku samo najbolje". Ako se mene pita, taj datum bi trebao ostat upravo tamo gdje je - na groblju. Trebao bi ostat tamo u glavama ljudi koji su bili golobradi, da ne kažem - gologuzi, u trenucima kad je taj datum zadnji put imao smisao. Jer ako nešto ne razumijem, onda ne razumijem tu potrebu za stalnim prebiranjem po prošlosti. Izvlačenjem, razvlačenjem, prožvakanjem, probavljanjem. Stalno se melju iste stvari. Još gori od onih koji stalno deru isto su oni koji se trude baciti "novo svjetlo" na povijesne činjenice (od rijetko kojeg izraza mi se bljuje kao od izraza "novo svjetlo"). Te je Hitler umro u Argentini, te je ovaj potpisao ono, te su ovome rekli ono. Koga briga? Pustite pokojnike da počivaju, a povijest da se odmara u svom krevetu. Posjetite ju, poznajte ju, ali ne opterećujte se njome.
Jer na današnji dan, 29. novembar, 29. studenog, 29.11. ili kako vam već drago, postoji toliko stvari kojima se možete opterećivati. Postoji toliko neriješenih problema, neodgovorenih pitanja, toliko područja koja zahtijevaju naše djelovanje. Želimo li stvarno se prepucavat oko datuma u historiji?

Scandal

Nedjelja ujutro. Sjedim ja tako na svojoj sofi ispijajući kavu. Surfam lagano po news portalima. Lijena sam. Nedjelja je. I svijet je nedjeljom usporeniji. Klik. Klik. Blop. Poruka na fejsu. Nezainteresirano otvaram. Čitam. Wow. Netko se stvarno potrudio. Poruka od neke UK novinarke. Traže životne priče običnih ljudi i to plaćaju. Da bude jasnije o čemu pričam, donosim tekst poruke u nepromijenjenom obliku.
I hope you don’t mind me contacting you. I write for women’s magazines and national newspapers in the UK and we are always looking for women with an exceptional story to share. Get in touch if you think you might have a story, and would be willing to be identified and pictured. You can earn anything from £100-£1000!
To give you some idea of what we look for:

Crime: Have you been the victim of a shocking crime? Or do you know someone who has? Did your husband/ partner commit the ultimate sin? Was a loved one tragically murdered?

Romance: Did you meet your partner in strange circumstances? Did you meet after a long absence? Is your partner a lot older or younger than you?

Betrayal: Has your partner betrayed you? Perhaps with a close friend? Did you plot to catch him out? Did you or your partner/ husband stray? Did you somehow manage to forgive each other and now you are more in love than ever? Did you end up marrying your partner’s brother? Or did your sister steal your man? Are you still friends or has it divided your family?

Health: Have you or a family member suffered from an unusual illness or condition? Are you addicted to plastic surgery? Have you had a dramatic operation which has transformed your body and your life?

Weight: Have you suffered with anorexia? Are you overweight? Have you shed pounds? Did your partner try to control you with food? Are you proud of your fuller figure?

Holidays: Have you had a holiday romance? Did it lead to marriage? Have you had a holiday disaster?

Weddings: Have you had an unusual wedding? Did you marry against the odds? Were you left at the altar? Or did you leave him on the big day? Was your wedding/ honeymoon a nightmare? Did something happen on your Hen that changed your life forever? Or did he overstep the mark at his Stag?

Crazy world: Of course, your story could be just simply strange! Maybe a pet that saved your life, or a strange fetish or fascination.

Get in touch if you have an interesting story to tell.

Imam li priču za ispričat? Imam dovoljno materijala za napisat barem tri romana, a kamoli ne priču. Ali ajde, zainteresirala me. Pitam ja o kakvim časopisima se radi i mogu li dobit neke reference njezine. Žena mi odgovara drugi dan, i uz odgovor šalje link/. Ako vam sam naziv site-a nije dovoljan, kliknut ćete na nekoliko priča. Priča običnih ljudi. Eno ih: mali, zdepasti, iskrivljeni, smiješe se sa stranica časopisa kao da su se s amputiranom nogom popeli na Mt. Everest. Sve to popraćeno rozim okvirom i scredrapljujućim tekstom. 17 godina je čekala na muškarca u kojeg se zaljubila na faksu. True story. Smijemo se, fotografiramo se. Iskrivimo svoje živote za bijednih 200 funti i idemo doma sretni.
Današnji svijet je postao dosadan. Teško je šokirati. Sise i guzice su postali lanjski snijeg. Pornouradak je obavezna oprema, kao gume na autu. Silikonska lica s naslovnica smiješe nam se svaki dan. Lica uništena plastičnim operacijama. Pa nakon novih 85 operacija opet uljepšana. Žena nabila 45kg. Pa nakon 3 mjeseca skinula 55kg. Iz konfekcijskog broja 52 ravno na liječenje od anoreksije. Čitamo to s manje emocija nego vremensku prognozu. Jer ipak, kiša bi nas sutra mogla iznenaditi i uništiti nam novu frizuru. Ali muž ubio ženu jer ga je varala s njegovim sinom - to nas ne iznenađuje. Varati, biti prevaren, rastajati se i ponovno se spajati - to radimo popodne između ručka i večere. Članak "Znanstvenici otkrili česticu bržu od svjetlosti" odmah uz članak o tome kako je BB ekipa partijala ovog vikenda.
I u tom sivilu nešokantnih vijesti kojim nas bombardiraju novine svaki dan, u tim masama kvazi-selebritija, silikonskih sisa, napirlitanih pederčića, samoprozvanih umjetnika, našla se sačica ljudi koja se odlučno bori protiv te žabokrečine. Šačica običnih ljudi koja je zaključila da su sise, guzice, pornići, prevare, ubojstva postali previše mainstream i samim time nekako dosadni. Oni idu drugom stazom. Hrabri su to ljudi, ljudi koji su odlučili svoje najveće traume, zaboravljena stanja svijesti, mračne uspomene i stvarne noćne more podijeliti sa svijetom. S druge strane, grupica njih je odlučili prikazati ono najljepše što im je život ponudio, one situacije kojima se veselimo u krugu najbližih, one situacije za koje kažemo "hvala ti Živote". Odlučili tu to prikazati na jeftin, kičast i rozi način. Stvari o kojima su umjetnici poput Marqueza pisali romane i osvajali Nobelove nagrade, prodali su za jedan smiješak sa stranice časopisa. Za svojih punih 8 minuta 43 sekunde slave, koliko traje čitanje jednog članka.
Riječ "intima" nestaje iz rječnika. Našoj djeci ona će bit arhaizam. Čut će je vraćajući se iz škole od dvaju starčeka na tramvajskoj stanici. "Sjećaš se, u naše vrijeme nije bilo paparazza, golih starleta, neuspješnih pjevačica i jeftinih priča? Muzika se slušala zbog muzike, priče čitale zbog sadržaja, a filmovi gledali zbog dobre glume." -"Sjećam se", odgovorit će sjetno drugi. "U naše vrijeme poštovala se intima". "Mama, mama, što znači ta riječ in-tm-ina?", upitat će me kćer vrativiši se doma. Ja ću samo duboko uzdahnuti, iskopati ploču legendardnog Queena simboličnog naziva The Miracle. "U današnje vrijeme, to ti je draga moja - čudo", reći ću poljubivši ju nježno u čelo. I dok se s gramofona zvonkim Freddijevim glasom ori Scandal - they're gonna turn our lives into a freak show, zaključujem: Svijet postaje masovni freak show. Otvorite vrata, stižu nove vijesti. Cirkus večeras u vašem gradu ne treba platiti. Dovoljno je nekoliko klikova mišem iz udobnosti vlastite fotelje.

it's easier to leave than to be left behind

Gdje god danas okrenem, svira R.E.M. Svaka radio stanica odlučila je napraviti svoj mali tribute R.E.M.-u. Podsjeća me to na one trenutke kad umre neki pjevač, svi odjednom tuguju, svi su bili veliki fanovi i preplavljeni smo njihovim najvećim hitovima, pjesmicama i pjesmuljcima 24/7. Dobro, ne baš 7, jer se veliki "fanovi" ne sjećaju svojeg idola ni nakon 3 dana, a kamoli sedam njih.
Jučer, R.E.M. je obznanio da se rastaje. Eto, tako. Bez da je itko obolio, bez da su se posvađali, bez puno buke i hajke, odlučili momci rastat se dostojanstvo. Dok čitam tu vijest, prisjećam se kako je sve počelo.
Za mene, ljubav prem R.E.M.-u počela je dosta kasno. Nije počela s njihovim najvećim hitovima poput Radio Free Europe, Losing My Religion ili Stand. Počela je s pjesmom koja je solidna i na nivou, ali složit ćete se, ispod vrhunca njihovog glazbenog opusa - Leaving New York. Jedno dugo, toplo, studentsko ljeto imala sam sreću provesti tjedan dana u New Yorku. Što god mislili o tom gradu, volili ga ili ne volili, vidjeli ga ili ne, morate priznati - grad je fascinantan. Razgledavanje, shopping, Starbucks, sve to popraćeno izvrsnim društvom rezultiralo je jednim jako veselim tjednom. Taj tjedan u New Yorku posjetila sam iStyle dućan. Moj prvi pohod u Apple hram. Odmah pored Rockefeller centra. Monumentalan, velik, baš kao i sam centar. I tamo, usred dućana, bijelio se - uskoro moj - iPod. Zaljubila sam se na prvi pogled i nakon malo kalkuliranja zaključila da je taj gadget vrijedan moje polagodišnje stipendije. Nakon kupnje uslijedilo je slikanje s još neotvorenom kutijom u rukama ispred Rockefeller centra. Moj ponos, moja ušteđevina, moja sloboda. Kad se uzbuđenje malo sleglo, uvidjela sam da imam novi, cool, shiny, ali trenutno beskoristan uređaj. Mp3 player bez mp3-ica je kao auto bez kotača. Može se sjediti u njemu, ali to nije poanta auta. Da ne budem jako tužna, frend mi je nasnimio nekoliko pjesama iz svoje kolekcije, tek toliko da mogu reći da je moj uređaj osim što je lijep ujedno i koristan. No, uz navedeni ritam shoppinga, kupovanja i ispijanja preskupih Starbucks kava nisam se baš stigla posvetiti muzici. Ali, kako to obično biva, svemu lijepom dođe kraj, pa je ubrzo došlo vrijeme da se i ja oprostim sa svjetlima velegrada. Rastanak, suze na aerodromu, vječna obećanja da ću se ubrzo vratiti. Vrijeme je za povratak kući, ljeto je pri kraju, uskoro će nastupiti obveze. Dok sam tako sa sjetom promatrala kako tisuće svjetala ispod mene polako nestaju u daljini, odlučila sam se malo pozabaviti svojom novom igračkom. Nelly Furtado. Njah. Black Eyed Peas. Ok, može, ali kasnije. R.E.M. Ok, može. Može sada. Leaving New York! Oh, Bože! Prikladnog li naziva. I tako, poslušala sam ju. Jednom, dvaput, triput. U šestosatnom letu, bila je jedina pjesma koju sam slušala. Savršeno pogođen tajming. Savršeno pogođena melankolija. Divno.
Tko su ti umjetnici koji su me odlučili ispratiti iz New Yorka? O značenju R.E.M.-a i njihovom utjecaju na modernu rock scenu mogao bi se napisati zaseban blog post. O njihovom kultnom statusu, njihovom zvuku, koncertima, stilu još barem nekoliko. Kao svakom pravom fanu, sve vam je to vjerojatno poznato. Ali sigurno vas muči pitanje - zašto? Zašto baš sada? Nakon 30 godina godina djelovanja, teško je reći da je bend bio na vrhuncu karijere. Ako su zaista htjeli otići na vrhuncu, trebali su otići ranije. Nakon Man on the Moon. Ili Up. Ili čak ranije. Ne mogu se oteti dojmu da je sve ovo marketinški trik. Napravimo fanove žalosnima. Natjerajmo ih da puštaju našu muziku kao da smo umrli. Uzmimo pauzu od dvije godine. Zajebavajmo se. A onda, kad nam usfali novaca za novi kat na kući, objavimo - vraćamo se. I eto euforije, povratak otpisanih, rasprodani koncerti, svi žele vidjeti R.E.M. jer je eto - možda zadnji put. Možda se varam. Možda se nikad više ne ujedine. Možda pokušaju solo karijere. Možda je zaista došlo do razdora unutar benda pa im nikakve pare više ne budu dovoljne da se opet sretnu (sjetimo se samo ABBA-e). Ali dok me ne razuvjere, ja ostajem pri svom uvjerenju. Jer kao što su i sami opjevali, kao što i naslov posta kaže - lakše je otići nego biti ostavljen. Nadajmo se samo da za njih neće vrijediti ono pravilo - kog nema, bez njega se može.

Noćni klub, i svi smo tu

Vesela noć. Pivica. Društvo. Kobasice. Tamburaši. Pjeva se. Gdje je put ka sreći, ori se u tamburaškoj izvedbi. To je ok. Ipak je Bare iz Vinkovaca. Ekipa pjeva. Lagano cupka. "Samo živi samo budi, svi odgovori doći će sami. Samo stoj na svjetlu i doći će kraj tami". Wohooo. Narod plješće. "Pauza", zadere se jedan od tamburaša. Odlično. Vrijeme za predahnut.
Sjeli smo. Treba popit pivu. "Kono..", zaustim. "Ovo će biti dobra noć predosjećam", prekine me kreštanje iz zvučnika. Ne mogavši nastaviti rečenicu, upućujem zbunjen pogled preko puta stola. Frend primjećuje, ali ne uzvraća pogledom niti grimasom. Uzvraća osmijehom. "Pojasni se, molim te", vičem u njega pokušavajući nadglasati kriku iz zvučnika i razujarenu masu koja uglas pjeva noćni klub, i svi smo tu.
"Jednog dana ćeš razumijeti zašto ta stvar zaslužuje poštovanje", odgovara mi sa smiješkom.
"Razumijem već i sada. Hrvatska glazbena scena dosegla je dno. Ta je pjesma genijalna jer je to dno. Dno nakon kojeg stvari mogu ići samo nabolje", odgovaram zamišljeno. "Johnny, vrati se".
"E, a ja stvari vidim malo drugačije", uzvraća mi frend. "Pogotovo ako pogledaš spot."
"Jel to onaj di ona pleše u donjem rublju?"
"Eee, taj. Uglavnom, Brad Pitt konačno uvodi i potvrđuje ono čemu stremimo - da zanemarimo sve dobro što imamo i uzmemo najgore od istoka, i zapada, i sjevera. Paralela: bolonjski proces, kapitalizam, cajke. A Brad Pitt prvi put to uvodi i u muzici. Naime, noćni klub i svi smo tu - naspram in da clab, wave your hands. A tek onaj preludij kao cajka - to je zapravo IMITACIJA cajke irskom muzikom."
"Naravno. To mi je jasno. Iskopiraj sve što se može kopirati i imaš ljetni hit", uzvraćam.
"Spot napokon sadrži erotiku, a ne pornografiju. I nekoliko plesača u masovnim scenama. E sad. Kad malo pogledaš srpsku Scenu, onda je ova naša prema tome jedan goli pimpekić. Jelena Veljača vs SEKA ALEKSIĆ npr. Jelena veljača? Za kog je to namijenjeno?", nastavlja on svoju elaboraciju.
"Veljača?", upitam ja. "Kakve ona veze ima s ovime? Ona je glumica?"
"Ma je "glumica", i "redateljica", i "producentica", i "pjevačica", i "scenaristica" i sve ostalo. Al Seka je zvijezda. Vidi kod nas: Alka Vujica, Jelena Veljača, Antonija Šola (gdje je srce tu je dom) i slično. I ja pozdravljam Sevkin odmak prema zvjezdanom statusu istoka i zapada. A što se same rvacke estrade tiče - kaki narod, taka vlast. I taka estrada. Izgleda da pasa snimiš kako sere, i kažeš da naš sere glasnije nego susjedov, to bi pojelo top listu. Uf.", uspuhao se. "U svakom slučaju, Brad Pitt promovira pristup životu koji si svatko treba moći dopustiti, i tako si olakšati razumijevanje svakodnevice."
"To je u redu. Ali svejedno ne razumijem baš..."
"Što?"
"Kako bi si time olakšali razumijevanje svakodnevice?", pitam.
"Zato što ovako, dok slušaš npr. Azru, čudiš se kako je moguće da imamo vlast kakvu imamo. I da to ljudi ne razumiju. Onda ideš, gledaš. Pičke. Jebače. U bemveima s jedva 18, kako na stolovima jebavaju ove pičke, uz Rozgu i Sevku. Onda ti postane jasno što je ZAPRAVO uzrok. Uzrok je to što je za, osim tebe i mene i još 2-3 pismena, da ne kažem pametna, globalni doseg noćni klub i svi smo tu, kao i žena majka kraljica. Dakle: don't blame Jaca, don't blame anyone. To je kao da vičeš na invalida jer ne može trčati. Uf, zanio sam se."
"Bome jesi. Ali i dalje ne razumijem. Kakve sad veze ima Azra sa Severinom?", upitam pomalo zbunjena.
"Ima veze. Jer 1% sluša Azru, 99% severinu", odgovara.
"Ja živim u uvjerenju da SVI vole Azru", pokušavam doći do riječi.
"A 0,5% razumije Azru. A jedva 12% RAZUMIJE Severinu, a kamoli nešto više", nastavlja on mirno.
"Želiš reći da je Severina genijalna jer odražava stanje u društvu?", pitam opet.
"Želim reći da je genijalna jer daje kmetovima točno ono što traže. Masno to naplaćuje, i ruga se svima. Al ono - RUGA. Zapravo mislim da je pametnija od 96% naroda. I sposobnija od 99%."
"Isto ko i ona Nives Celzijus", ubacujem ja. "Svima se smije u facu. I naplaćuje svoje sise."
"A ovi svi neke jadikovke, zgražavanje, moraliziranje. A društvo se sastoji kurva do kurve. Al svi prodikuju. Ova im se ruga, pokazuje sise, i ruga im se još više."
"To je to", slažem se i ustajem.
Popraćen mojom gestom, ustaje i on. Sreću te večeri potražili smo u susjednom šatoru. U šatoru bez puno buke gdje je priprost čovjek na akustičnoj gitari izvodio hitove moja dva najdraža Johnnya: Casha i Štulića. Balkane, Balkane, Balkane moj. Budi mi silan i dobro mi stoj.

tree of life

Polako je pijuckala pivu. Gledala je mlaz tamnog Erdingera kako se polako slijeva niz čašu. Fokusirala se na mjehuriće koji polako pjenu pretvaraju u tekućinu. Čaša je bila žarište njezine pozornosti. Bojala se podignuti glavu. Bojala se onoga što će ju dočekati ako vrtlog kapi piva zamijeni vrtlogom života oko sebe.
Oko nje vodila se rasprava. Raspravu su poveli šačica njenih prijatelja, dečko i brata. Nastala je kao posljedica upravo odgledanog filma "Tree of Life". Film bi mogao biti tema sam za sebe, pa mu se ovdje neće posvećivati nepotrebni retci. Tko ga je odgledao, znat će. Tko ga nije pogledao, opis neće pomoći.
Film dakle. Podiže pitanja. Oko toga se slažemo. Prvo pitanje. Krenulo je. Mala gruda snijega. Iduće pitanje. Veća gruda snijega. Treće pitanje. Gruda je zakotrljana. Kreće niz planinu. Pitanja dolijeću sa svih strana. Rasprava se zahuktava. Pitanja lete oko nje. Ovo više nije gruda snijega koja kotrljanjem niz padinu postaje veća gruda - ovo je lavina.
Evolucija. Je li čovječanstvo kakvo sada znamo doseglo svoj vrhunac?  Znači li to da se može nastaviti razvijati u nekim novim (duhovnim) dimenzijama ili ide prema svom krahu? Možemo li doseći novu razinu svijesti?
(Konobar, još jedan Erdinger molim Vas).
Kako je nastao svijet? Nije li simbolično da svaka religija pripisuje nastanak svijeta sebi? Koja je paralela između Boga koji je stvorio svijet i nas koji kreiramo svoj, moderan svijet, svakodnevno?
(Kap po kap, da se ne napravi pjena. Tup. Tup. Tup. Prebrzo. Sporije. Tuuup. Tuuup. Bolje. Fina piva. Hladna piva.)
Ljubav. Što je ljubav?  Što razlikuje ljubav od prijateljstva? Ljubav = prijateljstvo + seks? Do koje mjere ti je stalo do ljudi u životu?
(Ljubav je priča iz lažnih magazina.)
Zašto imaš potrebu javljat se partneru svaki dan? Koju ulogu imaju pripadanje, dijeljenje, suživot, želja da umreš zbog nekog, kompromisi, komunikacija u toj tajanstvenoj imenici zvanoj ljubav?
Jer zaista, zasto uopće imamo potrebu čut se s nekim? I dijelit lijepe i ružne trenutke? Ako si stabilan kao osoba, zašto ti treba netko da te "potvrđuje" kao osobu ili vodi kroz život?
(Gulp, gulp, gulp, fino pivo. AaaAaaa, glava. Glava. Puca. Fokusiraj se na pivo.)
Urbani način života. Novi načini komunikacije i ubrzani tempo života donose nam lakše upoznavanje novih ljudi. Često i ubrzano upoznajemo nove ljude. Znači li to da ne trebamo gubiti vrijeme na ljude iz okoline koji to ne zaslužuju, jer postoji toliko kvalitetnih ljudi koji zaslužuju našu pažnju? Znači li to da je veća šansa da ćeš sasvim slučajno upoznat nekog tko ti više paše od trenutnog partnera?
(Zombie, zombie, in your head... Još 2 gutljala pive preostala. Konobar? Ne, a? Vozim.)
Roditeljska ljubav. Je li to zaista jedina bezuvjetna vrsta ljubavi?  Svi ostali će od nas imati neka očekivanja, želje, potrebe. Roditelji će nas, pak, voliti što god da napravimo i što god da "skrivimo". Do koje mjere su prijatelji to spremni napraviti? Do koje mjere su spremni oprostiti  neka unutarnja previranja (npr. nejavljanje od godinu dana)? Koja očekivanja uopće imamo od prijatelja? Je li uopće u redu imati očekivanja od prijatelja ili je to prihvatljivo samo od partnera?
(Braco, nećeš popit to, jel? Sip. Tuuup. Tuuup. Gulp. Uf.)
Novac. Do koje nas mjere novac čini sretnim? Je li bogatstvo samo po sebi cilj? Ili nam treba "veći" cilj, nešto što će nas preokupirat u životu?
Ovoliko pitanja nije bilo postavljeno otkad je kao 10-godišnja curica igrala "1001 pitanje, 1001 odgovor". Samo su u ovom slučaju odgovori falili.
Znači li činjenica da imamo pitanja da smo na putu da nađemo odgovore?
(Joooohnny! On the rocks. Blackout.)

Attitude

Attitude's what you've got, popraćeno zvukovima elektirčne gitare i bubnjeva deru se Guns N' Roses. Stavovi... svi ih imamo. Imamo ih o politici, o religiji, o ljubavi, o beznačajnim stvarima poput filmova Petera Jacksona... pa čak i o stvarima o kojima nikad prije nismo razmišljali. Jednom kad dođemo u situaciju da počnemo razmišljati, zauzimamo stav. Naši stavovi proizlaze iz složenog skupa etičko-moralno-socijalnih načela u kojima smo odgajani, ali i iz vlastitih iskustava. Često nas dovode u rasprave, sučeljavanja, sukobe. Koliko smo daleko spremni ići u obrani svojih stavova? Što razlikuje "jake" od "slabih" stavova i u kojim smo situacijama spremni promijeniti svoje stavove ili ih barem zaobići na trenutak i postupiti u neskladu sa svojim stavom?
U nizu nedavnih rasprava s autorici dragom osobom, autorica je naučila neke stvari.
Prvo što je naučila jest da se ljudi uvelike ponašaju u skladu sa svojim stavovima. Što i ima smisla. Postupamo u skladu sa sobom, da bismo opravdali očekivanja koje imamo sami od sebe.
Drugo što je naučila jest da neki ljudi neće postupiti protivno svojeg stava niti u slučaju kada bi takvo ponašanje pomoglo njima dragoj osobi. Javlja se dilema: postupiti u skladu sa sobom ili s drugom osobom? Ako postupim u skladu s drugom osobom, znači li to da nisam doslijedan sebi? Ne postupim li u skladu s tobom osobom, znači li to da mi nije dovoljno stalo do nje? Ako smo doista doslijedni sebi, postupanje u skladu s drugom osobom neće nam narušiti dosljednost. Autorica je sklona vjerovati da osobe koje se boje odstupiti od svojih stavova ne čine to iz razloga jer su njihovi stavovi "jaki" niti nepromjenjivi; čine to iz vlasite nesigurnosti i straha da će izgubiti sebe. Snažna osoba će ponekad zaobići svoj stav i nakon toga nastaviti svojim putem kao da se ništa nije dogodilo. Slično je s ljudima na dijeti: pridržavaju se strogo navedenog režima prehrane koji će ih dovesti do željene težine. Svatko na dijeti će ponekad osjetiti snažnu potrebu za nedozvoljenom hranu: opit će je miris svježe pečenog kruha ili izgled čokoladne torte. Mišljenje je da snažna, odlučna osoba neće pokleknuti iskušenju i nastaviti svojim zacrtanim putem, koji ne dozvoljava odstupanja. To mišljenje je krivo. Uistinu snažna osoba dozvolit će si sitan prijestup i sutradan nastaviti dijetu kao da se ništa nije dogodilo. Osoba koja se svim silama bori odolijeti iskušenju čini to iz nesigurnosti, jer podsvjesno zna da bi jedan prijestup mogao dovesti do potpunog skretanja s puta.
Treće, dovela je u pitanje što je uopće "jak" stav? Autorica tvrdi da su stavovi manje skloni promjenama ako su doneseni na temelju nekog događaja koji je na njih ostavio ikakav trag nego samo na temelju saznanja koje imaju o nekoj temi. Ljudi će se lakše povezat s nečim što se dogodilo upravo njima i žustrije branit stavove koje imaju na temelju toga nego na temelju toga što je netko jednom tamo negdje rekao.
Koji je zaključak? Ako naša saznanja i naša iskustva oblikuju naš karakter, jedini način da pratimo promjenu karaktera jest da usklađujemo stavove prema njemu. Ne mijenjamo li stavove, znači da se događa jedna od dvije stvari: ili da živimo u neskladu sa samim sobom (a to nesvjesno pokušavamo izbjeći) ili da nam se karakter ne razvija dovoljno, što nas udaljava od samosvjesne, snažne i samostalne osobe kakva želimo postati. Nismo li u zadnjih godinu dana promijenili barem jedan stav, znači da stojimo na istom mjestu kao i prije godinu dana. Naš sustav vrijednosti ostao je isti. Nismo komunicirali s ljudima, nismo čitali, nismo razmišljali. Nismo učinili ništa da bi se naš sustav vrijednosti poboljšao. Ako smo neskloni mijenjaju stavova, pitam vas, kakvi smo mi onda to ljudi?

Happy Christmas (War Is Over)

Another year over, and what have we done, pjeva John Lennon. Sada je ono vrijeme godine kada se većina nas osvrće na prošlu godinu, sumiramo događaje koji su se dogodili i što smo napravili. "Kada pogledaš na proteklu godinu, ako se ne rasplačeš od tuge ili sreće, tu godinu života si propustio", rekao je autorici jedan prijatelj.
Što smo napravili u protekloj godini i plačemo li od sreće ili tuge?
Autorica je početkom godine otišla na skijanje. Francuska, veliko skijalište. Bilo je umorno jutro, maglovito i vjetrovito. Svejedno, odlučili su otići skijati na najviši vrh. Gotovo 100 ljudi ušlo je u gondolu s njima. Vozili su se gotovo do samog vrha. A onda je gondola stala. Desetak metara od samog vrha, blizu 3200m. Nalazili su se na oko 10m visine, a ispod njih je bila provalija od 1000m strmih stijena i klisura. Stajali su. 5 minuta, 10 minuta. Nakon 15 minuta ju je uhvatila panika. Je li moguće da će sve završiti tog umornog jutra u Francuskoj? Bilo ju je strah, jako strah. Razmišljala je o stvarima koje još nije napravila i ljudima koje bi još htjela vidjeti. Dala je obećanje samoj sebi: ako preživi, živjet će svaki dan života kao da posljednji. I neće se zamarati nebitnim stvarima i stvarima na koje nema nikakvog utjecaja. Gužva u prometu - pa što? Proći će. Kovrče na kosi danas joj nisu pravile kao inače - koga briga? Živit će opušteno. I uživat će.
Nakon 45 minuta agonije gondola se pokrenula i stali su opet na čvrsto tlo. 11 i pol mjeseci nakon izlaska iz gondole, autorica smatra da je gotovo cijelo vrijeme ispunjavala obećanje dano samoj sebi.
Bila je to godina velikih promjena za autoricu. Približavao se kraj faksa. Bila je izgubljena. 5 godina živjela je samo s jednim ciljem: završiti faks. A sad kad se taj cilj približavao, što dalje? Bila je preplašena. Bojala se radnog života. Bojala se da će ju "9 till 5" ritam ubiti. Da će je zatvoriti u neki mračan ured gdje će morati nositi hlače na crtu i košulje, programirati, a jedini doticaj s vanjskim svijetom će joj biti sat na računalu u koji će čeznutljivo gledati da pokaže 5 sati. Bojala se rutine koja će isisati život iz nje. Išla je na razgovore za posao, ali je svaki ponuđeni posao glatko odbila. A onda je došla u THE firmu. Sve je išlo naopačke, od trenutka kad je poslala CV, pa do trenutka kada su joj ponudili posao. I baš zato, znala je da za tu firmu želi raditi. Kao kad upoznamo osobu i dogodi se "klik", i znamo da s tom osobom želimo biti, tako je i ona znala. "Ipak, trebam malo vremena za razmisliti", rekla je na razgovoru, na sveopće čuđenje šefova. Htjela je raditi za tu firmu, ali nije htjela raditi. Uslijedilo je nekoliko dana unutarnjih monologa i razgovora sa samom sobom nakon kojih je uplašeno, ali ponosna nazvala i rekla da prihvaća ponudu.
10 mjeseci nakon, još uvijek smatra da joj je to bila jedna od najboljih odluka u životu. Otkrivala je skroz novi svijet. Osjećala se korisnom. Učila puno, učila svakodnevno. Shvatila je da su joj zadnji mjeseci faksa bili puno veća rutina nego joj je posao ikad bio. Ubrzo se sprijateljila s kolegama. S nekima na prvu, s nekim tek postepeno. Ali i dalje ostaje činjenica da prije godinu dana nije poznavala nikog od tih ljudi bez kojih joj je sada svaki (radni) dan nezamisliv.
Iako je našla posao, morala je još diplomirati. Uslijedili su mjeseci u kojima je autorica morala pisati diplomski i raditi, a uz sve to držati se obećanja samoj sebi da će se dobro provoditi i puno izlaziti. Bilo je naporno, i često je bilo premorena. Ali zaista je uživala, gotovo svaki trenutak. Voljela je svoj posao, uživala je u diplomskom, veselila se druženju s ljudima. Sprijateljila se s nekim novim ljudima, zadržala mnoga stara prijateljstva, neka prekinula. Ali takav je životni put - ponekad nas spaja, ponekad razdvaja.
Diplomirala je. Jutro nakon diplome izgledalo je kao i svako drugo jutro. Bilo je mamurnije, doduše, ali svanulo je. Sunce je sijalo. Ona je ustala iz kreveta. "Dobro jutro, gđice dipl. ing.", rekla je odrazu u ogledalu. Cijeli novi svijet izvan zidova fakulteta čeka na nju. A ona je konačno spremna.
Bila je i više nego spremna iskoristiti 2 tjedna poklonjenog godišnjeg na kojeg formalno nije imala pravo ("Aj, to ti je poklon za diplomu", rekli su šefovi). Otputovala je u Rusiju s velikom, nasmiješenom ekipom i vidjela krajeve koje bi inače teško imala priliku vidjeti. Uživala je u svakom trenutku tog puta.
Po povratku s godišnjeg, poslali su je 3 tjedna na službeni put u Austriju. Da, baš pravi službeni put, sa službenim laptopom, plaćenim hotelom, dnevnicama i svim. 10-satno radno vrijeme nije joj pokvarilo doživljaj puta, dapače, samo ga je pojačalo. Misli da je puno naučila na tom putu, kako u poslovnom, tako i u privatnom smislu.
Kada se vratila iz Austrije, stan joj je bio gotov. Nov novcati stan, kupljen u izgradnji, sada je dovršen. I glasi na njeno ime. Plaća račune, kupuje namještaj. A na svakoj uplatnici njezino ime. A novac se skida s njezinog  tekućeg računa. Jer ona je odrasla sada. I zarađuje.
U međuvremenu, otkrila je novi hobi - slušanje ploča. Otkrila je da je užitak slušanja glazbe na pločama neusporediv. Otkrila je kako čuti glazbu, a ne samo slušati. Otkrila je da su Led Zeppelini ipak najbolji bend svih vremena. A Jack Daniels ipak najbolje piće svih vremena.
Kada se okrene godinu dana unatrag, bila je to divna godina. Bila je ispunjena raznim događaja. Donijela joj je neke ljude koji su joj sada tako dragi. Bila je puna promjena koje su utjecale na nju, ali u pozitivnom smislu. Postala je odgovornija, kako prema sebi, tako i prema okolini. Postala je veselija, optimističnija. Postala je stabilnija osoba. Postala je odraslija. I ne, više se ne boji tog mističnog procesa zvanog "odrastanje". Njeni unutarnji sukobi su završeni. War is over.